Totalno drukčiji od drugih
Barbara Miletić
Koliko je poželjno u današnje vrijeme biti „totalno drukčiji od drugih“? Je li poželjno izražavati svoja uvjerenja, stavove i ponašanja ako su različiti od prevladavajuće većine?
Iako se u zemljama zapadnog svijeta (pogotovo u Americi) često potiču originalnost i noviteti, ovakvo ponašanje, zapravo, mnogo puta nije baš najbolje prihvaćeno od strane društva.
Već se od najranijeg doba djeca gledaju kao da su „pod mikroskopom“. Roditelji, učitelji i vršnjaci imaju već jako dobro istrenirano oko koje dobro opaža sve ono što odudara od stereotipa (stereotip-uvjerenje da svi članovi određene grupe imaju točno određena obilježja). Stoga često dolazi do vrlo burnih reakcija ako uvide da dijete bilo fizički, emocionalno ili ponašajno odudara od ostale djece. Što se tada događa? Roditelji djeteta su u panici i na sve strane traže stručnu pomoć a učitelji su na sto muka. No, vjerojatno su najgore reakcije vršnjaka, koje dotično dijete često nazivaju pogrdnim imenima, fizički su nasilni ili se pak odlučuju na potpuno ignoriranje.
Slično se tretiraju i odrasli, koji imaju drugačija mišljenja ili ponašanja od drugih. Oni koji preispituju mišljenja mainstream-a često su marginalizirani i ismijavani od društva. Trebamo li zapravo slijediti ponašanje mase? Da li je utjecaj okoline presudan?
Aschova paradigma-„kud svi tud i mali Mujo"
Američki psiholog Solomon Asch se 1950-ih godina bavio ispitivanjem djelovanja socijalnog pritiska na promjenu uvjerenja/ponašanja.
Proveo je sljedeći eksperiment:
Ispitanik ulazi u prostoriju sa sedam drugih ljudi, koji su bili Aschovi suradnici, a da on to nije znao. Ispitanik je uvijek sjedio na kraju reda, tako da je morao slušati prosudbe svih, prije nego bi dao svoju.
Eksperimentator potom objašnjava sudionicama da će sudjelovati u istraživanju točnosti percepcije. Zadatak svakog ispitanika biti će da nekoliko puta procijeni dužine linija. Dakle, ništa komplicirano. Na početku će im biti prezentiran predložak s jednom okomitom linijom. Na drugom predlošku bit će tri okomite linije označene kao A, B i C. Zadatak je ispitanika reći kojoj liniji na tom predlošku (dakle, da li A, B ili C) odgovara po dužini linija prikazana na prvom predlošku. Procjenu će izreći naglas, redom kako sjede (ključni ispitanik odgovara zadnji). U prvom zadatku svi ispitanici procjenjuju da je to linija B, što je točan odgovor. Kod drugog zadatka svi kažu A, što je također točan odgovor. Naivni ispitanik već se pomalo dosađuje. U trećem zadatku, međutim, prvi ispitanik kazuje pogrešan odgovor: C. Pa tako i drugi, treći, četvrti i peti. Dolazi red na naivnog ispitanika.
U eksperimentu je ustanovljeno da je 75% ispitanika dalo barem jedan netočan odgovor tj podlegli su socijalnom pritisku.
Pojava kada dolazi do promjene ponašanja i uvjerenja prema grupi, kao posljedica stvarnog ili zamišljenog pritiska grupe, zove se konformizam.
Za one koji žele znati više, ovdje je i link od samog eksperimenta: https://www.youtube.com/watch?v=TYIh4MkcfJA
Ne-konformisti kroz prošlost – što je njih ubilo, to je nas ojačalo
Galileo Galilei – izazvao je uvriježenu katoličku doktrinu da je Zemlja u centru svemira te je prozvan heretikom. Uz to je, pod prijetnjom mučenja, bio prisiljen potpisati izjavu po kojoj se odriče svojih ranije izrečenih teza.
Martin Luther – preispitivao je katoličko učenje i za „nagradu“ je prozvan heretikom.
Malcolm X- žestoki borac za prava afroamerikanaca smrtno je ranjen dok je držao govor u New Yorku.
Sufražetkninje –borile su se za pravo glasa žena. Bile su marginalizirane, mučene i zatvarane.
To je samo nekoliko primjera ljudi koji su se odlučili razmišljati „izvan kutije“ ("outside the box"). Iako su doživljavali progonstva i mučenja, da nije bilo njih i sličnih pojedinaca danas bi vjerojatno živjeli u svijetu mnogo lošije kvalitete. Tko zna, možda bi još uvijek bili u uvjerenju da je Zemlja ravna ploča.
Primjer ne-konformizma u svakodnevnici: sindrom stare cure
Nekada je pojam „stare cure“ bio jako popularan. Iako se od tada moderni svijet uvelike promijenio, takav se izraz još uvijek često čuje. U društvu postoji socijalni pritisak da život treba ići sljedećim tokom: rođenje-vrtić-osnovna škola-srednja škola-fakultet-udaja/ženidba-dijete-unuci-smrt. Naravno, za svaki od tih stadija postoje dodatni kriteriji. Na primjer, u svaku od tih faza je poželjno ući na određeni način i s točno određenim brojem godina. Svako iskakanje iz šablone izaziva čudne poglede i sablazan sa strane roditelja, rodbine, prijatelja i društva. Ponekad i zaobilaženje takve osobe u širokom luku. Kao da je kužna. Ukoliko se, na primjer, radi o ženskoj osobi 40-ih godina, a nije udata – vjerojatno nešto nije u redu s njom. Jer da je „normalna“ (što god ta riječ značila) sigurno bi već bila u braku i imala makar jedno dijete. Naravno da je potpuno nebitno što ta žena recimo ne želi brak i djecu, već je život posvetila nekom drugom, za nju važnom području života. No, nije zadovoljila kriterij udaje u 20-im/30-im godinama te se ona, zajedno sa sličnim ostalima, nalazi u pretincu „stara cura“. Pozitivna je situacija da se makar više ne provodi spaljivanje vještica. Jer, tko zna, možda bi po nekim utabanim kriterijima „stara cura“ završila na lomači ili pod kišom kamenja „osviještene“ razjarene mase.
Primjer broj 2: alfa muškarci i ostali
Još jedan zanimljiv primjer je slika poželjnog muškarca kojeg nameće društvo. On je fizički snažan, poslovno uspješan, muževan, frajer u društvu, mijenja žene kao na traci, voli hladnu pivu a naravno – veliki je obožavatelj nogometa. Ne interesira ga romantika ni nježnost – ipak je on muško. Kućanske poslove naravno ne radi, ipak je to ženski posao, a kada je potrebno napraviti neki popravak u stanu – ok, za to se motivira, ipak je to njegov dio posla. Naravno, u nekim karakteristikama sam pretjerala, ali samo u cilju što zornijeg dočaravanja stereotipa – koji je i društveno često vrlo poželjan.
No, kakva je situacija kada muškarac ne odgovara takvim kriterijima – piše pjesme, suosjećajan je, fizički nije kao „odvaljen od stijene“, voli pomoći i u kućanskim poslovima a i kuharica mu nije strana? Takvi pojedinci su često ismijavani jer – kako uopće i može raditi sve te stvari – ma, sigurno je homoseksualac.
Žalosno je da takvi muškarci ponekad ostaju bez partnerice jer su ih olako odbacile za nekog „alfa“ muškarca.
Par mudrih riječi za kraj
Iako je lakše, a često i poželjnije, birati stavove i ponašanja mase, ipak to nije uvijek preporučljivo. Pretjerano konformiranje može imati negativni psihološki utjecaj na pojedinca: manjak samopouzdanja, pasivan stav prema životu, lijenost – samo su neki primjeri. Dolazi do toga da drugi odlučuju umjesto nas. Tako se prepuštamo „rijeci“ koja nas vodi u smjeru koji je predodređen mišljenjem većine. A to i nije baš zanimljivo, zar ne?
Vrijeme je da maknemo fokus s pitanja: Što drugi (roditelji, suprug/a, djeca, društvo…) očekuju/žele od mene, već odabrati malo drugačiji smjer- Što ja želim?
Na taj način se razvija osjećaj vlastitog identiteta, a sukladno s tim raste i samopouzdanje. Dobro je podsjetiti se da se nikada ne možemo svima svidjeti… (Uostalom, zašto bi se uopće MORALI svima svidjeti?) Stoga, postoji li zapreka da budemo ono što stvarno jesmo?
Iako se u zemljama zapadnog svijeta (pogotovo u Americi) često potiču originalnost i noviteti, ovakvo ponašanje, zapravo, mnogo puta nije baš najbolje prihvaćeno od strane društva.
Već se od najranijeg doba djeca gledaju kao da su „pod mikroskopom“. Roditelji, učitelji i vršnjaci imaju već jako dobro istrenirano oko koje dobro opaža sve ono što odudara od stereotipa (stereotip-uvjerenje da svi članovi određene grupe imaju točno određena obilježja). Stoga često dolazi do vrlo burnih reakcija ako uvide da dijete bilo fizički, emocionalno ili ponašajno odudara od ostale djece. Što se tada događa? Roditelji djeteta su u panici i na sve strane traže stručnu pomoć a učitelji su na sto muka. No, vjerojatno su najgore reakcije vršnjaka, koje dotično dijete često nazivaju pogrdnim imenima, fizički su nasilni ili se pak odlučuju na potpuno ignoriranje.
Slično se tretiraju i odrasli, koji imaju drugačija mišljenja ili ponašanja od drugih. Oni koji preispituju mišljenja mainstream-a često su marginalizirani i ismijavani od društva. Trebamo li zapravo slijediti ponašanje mase? Da li je utjecaj okoline presudan?
Aschova paradigma-„kud svi tud i mali Mujo"
Američki psiholog Solomon Asch se 1950-ih godina bavio ispitivanjem djelovanja socijalnog pritiska na promjenu uvjerenja/ponašanja.
Proveo je sljedeći eksperiment:
Ispitanik ulazi u prostoriju sa sedam drugih ljudi, koji su bili Aschovi suradnici, a da on to nije znao. Ispitanik je uvijek sjedio na kraju reda, tako da je morao slušati prosudbe svih, prije nego bi dao svoju.
Eksperimentator potom objašnjava sudionicama da će sudjelovati u istraživanju točnosti percepcije. Zadatak svakog ispitanika biti će da nekoliko puta procijeni dužine linija. Dakle, ništa komplicirano. Na početku će im biti prezentiran predložak s jednom okomitom linijom. Na drugom predlošku bit će tri okomite linije označene kao A, B i C. Zadatak je ispitanika reći kojoj liniji na tom predlošku (dakle, da li A, B ili C) odgovara po dužini linija prikazana na prvom predlošku. Procjenu će izreći naglas, redom kako sjede (ključni ispitanik odgovara zadnji). U prvom zadatku svi ispitanici procjenjuju da je to linija B, što je točan odgovor. Kod drugog zadatka svi kažu A, što je također točan odgovor. Naivni ispitanik već se pomalo dosađuje. U trećem zadatku, međutim, prvi ispitanik kazuje pogrešan odgovor: C. Pa tako i drugi, treći, četvrti i peti. Dolazi red na naivnog ispitanika.
U eksperimentu je ustanovljeno da je 75% ispitanika dalo barem jedan netočan odgovor tj podlegli su socijalnom pritisku.
Pojava kada dolazi do promjene ponašanja i uvjerenja prema grupi, kao posljedica stvarnog ili zamišljenog pritiska grupe, zove se konformizam.
Za one koji žele znati više, ovdje je i link od samog eksperimenta: https://www.youtube.com/watch?v=TYIh4MkcfJA
Ne-konformisti kroz prošlost – što je njih ubilo, to je nas ojačalo
Galileo Galilei – izazvao je uvriježenu katoličku doktrinu da je Zemlja u centru svemira te je prozvan heretikom. Uz to je, pod prijetnjom mučenja, bio prisiljen potpisati izjavu po kojoj se odriče svojih ranije izrečenih teza.
Martin Luther – preispitivao je katoličko učenje i za „nagradu“ je prozvan heretikom.
Malcolm X- žestoki borac za prava afroamerikanaca smrtno je ranjen dok je držao govor u New Yorku.
Sufražetkninje –borile su se za pravo glasa žena. Bile su marginalizirane, mučene i zatvarane.
To je samo nekoliko primjera ljudi koji su se odlučili razmišljati „izvan kutije“ ("outside the box"). Iako su doživljavali progonstva i mučenja, da nije bilo njih i sličnih pojedinaca danas bi vjerojatno živjeli u svijetu mnogo lošije kvalitete. Tko zna, možda bi još uvijek bili u uvjerenju da je Zemlja ravna ploča.
Primjer ne-konformizma u svakodnevnici: sindrom stare cure
Nekada je pojam „stare cure“ bio jako popularan. Iako se od tada moderni svijet uvelike promijenio, takav se izraz još uvijek često čuje. U društvu postoji socijalni pritisak da život treba ići sljedećim tokom: rođenje-vrtić-osnovna škola-srednja škola-fakultet-udaja/ženidba-dijete-unuci-smrt. Naravno, za svaki od tih stadija postoje dodatni kriteriji. Na primjer, u svaku od tih faza je poželjno ući na određeni način i s točno određenim brojem godina. Svako iskakanje iz šablone izaziva čudne poglede i sablazan sa strane roditelja, rodbine, prijatelja i društva. Ponekad i zaobilaženje takve osobe u širokom luku. Kao da je kužna. Ukoliko se, na primjer, radi o ženskoj osobi 40-ih godina, a nije udata – vjerojatno nešto nije u redu s njom. Jer da je „normalna“ (što god ta riječ značila) sigurno bi već bila u braku i imala makar jedno dijete. Naravno da je potpuno nebitno što ta žena recimo ne želi brak i djecu, već je život posvetila nekom drugom, za nju važnom području života. No, nije zadovoljila kriterij udaje u 20-im/30-im godinama te se ona, zajedno sa sličnim ostalima, nalazi u pretincu „stara cura“. Pozitivna je situacija da se makar više ne provodi spaljivanje vještica. Jer, tko zna, možda bi po nekim utabanim kriterijima „stara cura“ završila na lomači ili pod kišom kamenja „osviještene“ razjarene mase.
Primjer broj 2: alfa muškarci i ostali
Još jedan zanimljiv primjer je slika poželjnog muškarca kojeg nameće društvo. On je fizički snažan, poslovno uspješan, muževan, frajer u društvu, mijenja žene kao na traci, voli hladnu pivu a naravno – veliki je obožavatelj nogometa. Ne interesira ga romantika ni nježnost – ipak je on muško. Kućanske poslove naravno ne radi, ipak je to ženski posao, a kada je potrebno napraviti neki popravak u stanu – ok, za to se motivira, ipak je to njegov dio posla. Naravno, u nekim karakteristikama sam pretjerala, ali samo u cilju što zornijeg dočaravanja stereotipa – koji je i društveno često vrlo poželjan.
No, kakva je situacija kada muškarac ne odgovara takvim kriterijima – piše pjesme, suosjećajan je, fizički nije kao „odvaljen od stijene“, voli pomoći i u kućanskim poslovima a i kuharica mu nije strana? Takvi pojedinci su često ismijavani jer – kako uopće i može raditi sve te stvari – ma, sigurno je homoseksualac.
Žalosno je da takvi muškarci ponekad ostaju bez partnerice jer su ih olako odbacile za nekog „alfa“ muškarca.
Par mudrih riječi za kraj
Iako je lakše, a često i poželjnije, birati stavove i ponašanja mase, ipak to nije uvijek preporučljivo. Pretjerano konformiranje može imati negativni psihološki utjecaj na pojedinca: manjak samopouzdanja, pasivan stav prema životu, lijenost – samo su neki primjeri. Dolazi do toga da drugi odlučuju umjesto nas. Tako se prepuštamo „rijeci“ koja nas vodi u smjeru koji je predodređen mišljenjem većine. A to i nije baš zanimljivo, zar ne?
Vrijeme je da maknemo fokus s pitanja: Što drugi (roditelji, suprug/a, djeca, društvo…) očekuju/žele od mene, već odabrati malo drugačiji smjer- Što ja želim?
Na taj način se razvija osjećaj vlastitog identiteta, a sukladno s tim raste i samopouzdanje. Dobro je podsjetiti se da se nikada ne možemo svima svidjeti… (Uostalom, zašto bi se uopće MORALI svima svidjeti?) Stoga, postoji li zapreka da budemo ono što stvarno jesmo?
