Stari sa mnom - najbolje tek dolazi
Helena Hašpl Jurišić
Svi smo svakodnevno svjedoci kao današnja kultura ne veliča starost, nego mladost.
U vremenu u kojem živimo nametnuti trendovi kao da pokušavaju zaustaviti vrijeme. Uspješnost se mjeri u tome da održavamo vlastitu masku koja ne podliježe prirodnim promjenama, nego ostaje zaleđena u vremenu, nepromijenjena. Znanje i iskustvo koje stječemo godinama gube na važnosti, težište je na vanjskom, vidljivom.
Čega se bojimo ako želimo zaustaviti vrijeme? Bojimo se da nakon mladosti slijedi tek neizbježno slabljenje, propadanje i smrt. Takva percepcija nije dobra za mlade, kao ni za stare. Mlade bi mnogo više veselila spoznaja da svi životni stadiji donose novi rast, kreativnost, razvoj i usavršavanje.
Sredovječnost i starost ne samo da nisu žalosni nastavci mladosti, već su razlog djetinjstva i mladosti. Rođenje, djetinjstvo i mladost služe stvaranju duhovnosti koja se nastavlja u drugoj polovici života. Svi smo pozvani svjesno starjeti. Starenje nije samo zbrajanje kronoloških godina, već posvećenost psihološkom i društvenom razvoju sveukupnosti čovjekova bića, razvoju duše.
Mnogo je onih koji s podsmjehom promatraju zamisao o razvoju u razdoblju koje se smatra potpunim propadanjem.
Razvoj u prvoj polovici života uzimamo zdravo za gotovo. Tjelesni razvoj je očit, novorođenče se razvija u dijete, adolescenta, mladu odraslu osobu i na posljetku u odraslu osobu. Očekujemo emocionalni, socijalni, intelektualni razvoj i razvoj vještina. Mlade neprestano potiču, poučavaju i ponavljaju im kako da odrastu i kako da budu odrasli.
Velika razlika između djetinjstva i odrasle dobi jest činjenica da smo u djetinjstvu imali malu mogućnost izabrati što će na nas utjecati iz vanjskog svijeta time što ne odabiremo svoje roditelje niti svoju obitelj.
Zakoračivši u odraslu dob biramo svoje okružje, način na koji ćemo živjeti i ljude s kojima ćemo dijeliti našu svakodnevnicu. Utjecaji iz odabranog okružja mogu snažno utjecati na naš rast i razvoj. Naša osobnost, karakter, ego se oblikuju pod tim utjecajima. U tom se procesu naša svjesnost duboko uspostavlja. Tada znamo tko jesmo, što nam se sviđa, a što nam se ne sviđa, za što se zalažemo, za što se ne zalažemo, što hoćemo ili nećemo učiniti, s kim ćemo se družiti, a s kime ne. S takvim snagama možemo ponosno zakoračiti u sredovječnost.
Carl Jung je rekao da na rast i razvoj u prvoj polovici života najviše utječe vanjsko okružje, dok u drugoj polovici života primarni utjecaj na rast i razvoj osobnosti dolazi iz unutarnjeg svijeta pojedinca kojeg je izgradio. S nešto više životnog iskustva možemo zakoračiti na drugu stranu oplemenjenu iskustvom i osvrnuti se na ljude, događaje i kulturu, opaziti očekivanja vremena, staleža, spola i obitelji koja su određivala našu prijašnju svjesnost. „Imala sam scenarij, i taj scenarij prestaje na ovom mjestu“ rekla je jedna sredovječna žena, „Bila sam kćer, sada su mi roditelji mrtvi, bila sam supruga, sada sam rastavljena, bila sam majka, no moja su djeca odrasla, bila sam učiteljica, no sada sam u mirovini, tko sam dakle u ovome trenutku?“
Na takvoj životnoj prekretnici možemo preuzeti odgovornost, mobilizirati vlastite potencijale i život ispuniti onim što nas zaista veseli. Do sada smo naučili tko smo u stvari i što zapravo želimo. Ako i nismo, krajnji je čas da se isto zapitamo. Gdje zapravo želim živjeti? S kime želim provoditi svoje vrijeme? Što želim raditi? I krenuti u tom smjeru.
Kako bi ostvarili osobni potencijal potrebno je oživjeti svoju istinsku osobnost, poći dalje od kolektivnih scenarija i pokretnih traka, postavljati pitanja koja još nismo postavljali, misliti misli koje još nismo mislili, željeti ono što još nismo željeli, govoriti ono što još nismo govorili, činiti ono što još nismo činili. Nema razloga da se ograničavamo u određenoj dobi. Stari sa mnom-najbolje tek dolazi, to je poruka koju možemo prenijeti svim generacijama. Jedan je život. Traje od dana kada smo se rodili, do dana kada ćemo umrijeti. Voljeti sebe, voljeti život, voljeti svaki dan.
U vremenu u kojem živimo nametnuti trendovi kao da pokušavaju zaustaviti vrijeme. Uspješnost se mjeri u tome da održavamo vlastitu masku koja ne podliježe prirodnim promjenama, nego ostaje zaleđena u vremenu, nepromijenjena. Znanje i iskustvo koje stječemo godinama gube na važnosti, težište je na vanjskom, vidljivom.
Čega se bojimo ako želimo zaustaviti vrijeme? Bojimo se da nakon mladosti slijedi tek neizbježno slabljenje, propadanje i smrt. Takva percepcija nije dobra za mlade, kao ni za stare. Mlade bi mnogo više veselila spoznaja da svi životni stadiji donose novi rast, kreativnost, razvoj i usavršavanje.
Sredovječnost i starost ne samo da nisu žalosni nastavci mladosti, već su razlog djetinjstva i mladosti. Rođenje, djetinjstvo i mladost služe stvaranju duhovnosti koja se nastavlja u drugoj polovici života. Svi smo pozvani svjesno starjeti. Starenje nije samo zbrajanje kronoloških godina, već posvećenost psihološkom i društvenom razvoju sveukupnosti čovjekova bića, razvoju duše.
Mnogo je onih koji s podsmjehom promatraju zamisao o razvoju u razdoblju koje se smatra potpunim propadanjem.
Razvoj u prvoj polovici života uzimamo zdravo za gotovo. Tjelesni razvoj je očit, novorođenče se razvija u dijete, adolescenta, mladu odraslu osobu i na posljetku u odraslu osobu. Očekujemo emocionalni, socijalni, intelektualni razvoj i razvoj vještina. Mlade neprestano potiču, poučavaju i ponavljaju im kako da odrastu i kako da budu odrasli.
Velika razlika između djetinjstva i odrasle dobi jest činjenica da smo u djetinjstvu imali malu mogućnost izabrati što će na nas utjecati iz vanjskog svijeta time što ne odabiremo svoje roditelje niti svoju obitelj.
Zakoračivši u odraslu dob biramo svoje okružje, način na koji ćemo živjeti i ljude s kojima ćemo dijeliti našu svakodnevnicu. Utjecaji iz odabranog okružja mogu snažno utjecati na naš rast i razvoj. Naša osobnost, karakter, ego se oblikuju pod tim utjecajima. U tom se procesu naša svjesnost duboko uspostavlja. Tada znamo tko jesmo, što nam se sviđa, a što nam se ne sviđa, za što se zalažemo, za što se ne zalažemo, što hoćemo ili nećemo učiniti, s kim ćemo se družiti, a s kime ne. S takvim snagama možemo ponosno zakoračiti u sredovječnost.
Carl Jung je rekao da na rast i razvoj u prvoj polovici života najviše utječe vanjsko okružje, dok u drugoj polovici života primarni utjecaj na rast i razvoj osobnosti dolazi iz unutarnjeg svijeta pojedinca kojeg je izgradio. S nešto više životnog iskustva možemo zakoračiti na drugu stranu oplemenjenu iskustvom i osvrnuti se na ljude, događaje i kulturu, opaziti očekivanja vremena, staleža, spola i obitelji koja su određivala našu prijašnju svjesnost. „Imala sam scenarij, i taj scenarij prestaje na ovom mjestu“ rekla je jedna sredovječna žena, „Bila sam kćer, sada su mi roditelji mrtvi, bila sam supruga, sada sam rastavljena, bila sam majka, no moja su djeca odrasla, bila sam učiteljica, no sada sam u mirovini, tko sam dakle u ovome trenutku?“
Na takvoj životnoj prekretnici možemo preuzeti odgovornost, mobilizirati vlastite potencijale i život ispuniti onim što nas zaista veseli. Do sada smo naučili tko smo u stvari i što zapravo želimo. Ako i nismo, krajnji je čas da se isto zapitamo. Gdje zapravo želim živjeti? S kime želim provoditi svoje vrijeme? Što želim raditi? I krenuti u tom smjeru.
Kako bi ostvarili osobni potencijal potrebno je oživjeti svoju istinsku osobnost, poći dalje od kolektivnih scenarija i pokretnih traka, postavljati pitanja koja još nismo postavljali, misliti misli koje još nismo mislili, željeti ono što još nismo željeli, govoriti ono što još nismo govorili, činiti ono što još nismo činili. Nema razloga da se ograničavamo u određenoj dobi. Stari sa mnom-najbolje tek dolazi, to je poruka koju možemo prenijeti svim generacijama. Jedan je život. Traje od dana kada smo se rodili, do dana kada ćemo umrijeti. Voljeti sebe, voljeti život, voljeti svaki dan.
