_O psihoterapiji...
"Sretni ljudi ne moraju imati najbolje od svega, oni će napraviti najbolje od svega što imaju."
Ivana Sladić Kljajić/PsihoPLANET
Što je psihoterapija?
Psihoterapija je proces u kojem terapeut podržava klijenta na putu osobnog rasta i pomaže mu razgovorom i drugim tehnikama suočiti se sa vlastitim problemima i pronaći adekvatne odgovore i načine njihova rješavanja s ciljem postizanja bolje funkcionalnosti, cjelovitosti i osjećaja zadovoljstva i dobrobiti. Niti jedan terapeutski postupak nema za cilj mijenjanje vanjskih događaja, već je usmjeren na mijenjanje unutrašnje percepcije koju osoba stvara o tim događajima. Tehnike koje se mogu koristiti u psihoterapiji, osim razgovora, su crtež, igranje uloga, pisanje, različite projektivne tehnike, pokret, relaksacija, vođena vizualizacija, meditacija, rad na tijelu i drugo.
Kome je psihoterapija namijenjena?
Tijekom života ljudi ponekad dođu do točke kada jednostavno ne znaju što bi dalje, kada upadnu u krizu i razviju neke probleme i simptome koji ih ometaju u svakodnevnom funkcioniranju. Psihoterapija pomaže kod različitih stanja i problema, raznih emocionalnih i životnih kriza kao što su gubitak, razvod, odgoj djece, bračni, egzistencijalni problemi, alkoholizam i druge ovisnosti, anksioznost, depresija, osjećaj nekompetentnosti, bespomoćnosti, nerazumijevanje okoline…
Neki od ovih problema, u većoj ili manjoj mjeri poznati su većini ljudi. Kroz životni vijek nužno prolazimo kroz razne krize, no kada prepoznamo da nam je previše teško, da ne možemo sami, da bi lakše bilo podijeliti svoj teret s nekim drugim, i ako želimo da to bude stručna osoba, tada je dobro obratiti se se psihoterapeutu uz kojeg se neki problem koji izgleda nerješiv može pretvoriti u životni izazov iz kojeg ćemo izaći kao kvalitetnija i potpunija osoba s vrijednim životnim iskustvom, koje će nam pomoći u nekim novim životnim izazovima.
Sličnosti i razlike između psihološkog savjetovanja i psihoterapije
Psihološko savjetovanje i psihoterapija nerijetko se među laicima upotrebljavaju u svrhu označavanja iste djelatnosti. Među najveće sličnosti svakako spada činjenica da je riječ o interpersonalnoj intervenciji kojoj je svrha poboljšanje osobnog osjećaja dobrobiti i ublažavanje subjektivnog osjećaja neugode klijenta koji se uključuje u proces. Među ostale sličnosti spadaju:
No, osim sličnosti, postoje i očite razlike. Psihoterapeuti su educirani stručnjaci sa znanjima iz nekog konkretnog psihoterapijskog pravca čija osnovna struka može biti u različitim područjima društveno-humanističkog djelovanja. Najčešće je riječ o psiholozima, kliničkim i socijalnim radnicima, rehabilitacijskim stručnjacima, liječnicima i psihijatrima. Upotreba raznovrsnih metoda i tehnika od kojih su neke karakteristične za pojedine pristupe najviše ovisi upravo o educiranosti i iskustvu samog psihoterapeuta. No, nije rijetko ni prožimanje raznovrsnih psihoterapijskih pristupa zahvaljujući činjenici da niti u jednom odnosu psihoterapeuta i klijenta ne vrijede gotovi recepti te da je svaki takav odnos jedinstven. Definiranje samih ciljeva savjetodavnog ili psihoterapijskog pristupa može se svrstati i među sličnosti, ali i među razlike. Naravno da je u oba pristupa jasno da se želi postići dobrobit za klijenta. No, savjetodavni proces obično traje kraće i orijentiran je na rješavanje problema dok je psihoterapija uglavnom dugotrajnija i usmjerena na rješavanje uzroka nefunkcionalnog ponašanja ili mišljenja u smjeru postizanja dubljih promjena. Razlike se često nađu i kod populacije samih klijenata gdje nerijetko ozbiljniji problemi zahtijevaju i educiranijeg stručnjaka s usmjerenim pristupom koji je prilagođen upravo specifičnom problemu, ali to ne mora uvijek biti pravilo. Ovakav usmjereniji pristup karakterističan je za psihoterapijski odnos i definiran je značajkama određene psihoterapijske škole. Povremeno se mogu čuti mišljenja da određeni pristup postiže bolje rezultate u liječenju/tretmanu nekog problema. Kako onda pomoći pojedincu da se odluči potražiti odgovarajućeg stručnjaka koji će njemu biti od najveće koristi? Mišljenja su brojna oko toga koji je oblik psihoterapije najučinkovitiji te koje vrste psihoterapije, odnosno konkretne metode i tehnike su optimalne za rješavanje određenih problema. No, brojnim istraživanjima potvrđeno je da je kvaliteta odnosa između psihoterapeuta i klijenta presudna za uspješnost psihoterapije kao i za subjektivni osjećaj zadovoljstva pojedinca koji se odlučio za ovu vrstu traženja pomoći. Važni su svakako i motivacijski faktori, svatko tko se odluči potražiti neku vrstu pomoći pokazuje određenu spremnost na promjenu.
Psihoterapija i psihološko savjetovanje nisu namijenjeni samo "bolesnim" članovima društva, već svakom tko želi u svom osobnom i profesionalnom životu doći do jednostavne, ali trajne promjene u svrhu povećanja općeg osjećaja zadovoljstva. Osim toga, uključenost u terapiju s educiranim i nepristranim stručnjakom pretpostavlja vanjsku i objektivnu perspektivu koju je teško dobiti dijeljenjem s bliskim osobama iz svakodnevnog života.
Psihoterapija je proces u kojem terapeut podržava klijenta na putu osobnog rasta i pomaže mu razgovorom i drugim tehnikama suočiti se sa vlastitim problemima i pronaći adekvatne odgovore i načine njihova rješavanja s ciljem postizanja bolje funkcionalnosti, cjelovitosti i osjećaja zadovoljstva i dobrobiti. Niti jedan terapeutski postupak nema za cilj mijenjanje vanjskih događaja, već je usmjeren na mijenjanje unutrašnje percepcije koju osoba stvara o tim događajima. Tehnike koje se mogu koristiti u psihoterapiji, osim razgovora, su crtež, igranje uloga, pisanje, različite projektivne tehnike, pokret, relaksacija, vođena vizualizacija, meditacija, rad na tijelu i drugo.
Kome je psihoterapija namijenjena?
Tijekom života ljudi ponekad dođu do točke kada jednostavno ne znaju što bi dalje, kada upadnu u krizu i razviju neke probleme i simptome koji ih ometaju u svakodnevnom funkcioniranju. Psihoterapija pomaže kod različitih stanja i problema, raznih emocionalnih i životnih kriza kao što su gubitak, razvod, odgoj djece, bračni, egzistencijalni problemi, alkoholizam i druge ovisnosti, anksioznost, depresija, osjećaj nekompetentnosti, bespomoćnosti, nerazumijevanje okoline…
Neki od ovih problema, u većoj ili manjoj mjeri poznati su većini ljudi. Kroz životni vijek nužno prolazimo kroz razne krize, no kada prepoznamo da nam je previše teško, da ne možemo sami, da bi lakše bilo podijeliti svoj teret s nekim drugim, i ako želimo da to bude stručna osoba, tada je dobro obratiti se se psihoterapeutu uz kojeg se neki problem koji izgleda nerješiv može pretvoriti u životni izazov iz kojeg ćemo izaći kao kvalitetnija i potpunija osoba s vrijednim životnim iskustvom, koje će nam pomoći u nekim novim životnim izazovima.
Sličnosti i razlike između psihološkog savjetovanja i psihoterapije
Psihološko savjetovanje i psihoterapija nerijetko se među laicima upotrebljavaju u svrhu označavanja iste djelatnosti. Među najveće sličnosti svakako spada činjenica da je riječ o interpersonalnoj intervenciji kojoj je svrha poboljšanje osobnog osjećaja dobrobiti i ublažavanje subjektivnog osjećaja neugode klijenta koji se uključuje u proces. Među ostale sličnosti spadaju:
- korištenje sličnih metoda i tehnika u radu (ovisno o educiranosti i osobnim preferencijama samog savjetovatelja ili psihoterapeuta)
- vremenski okvir rada
- način rada (individualnu, obiteljsku, grupnu terapiju ili rad s parovima)
- korištenje direktnog kontakta ili putem telefona, Interneta i sl.
No, osim sličnosti, postoje i očite razlike. Psihoterapeuti su educirani stručnjaci sa znanjima iz nekog konkretnog psihoterapijskog pravca čija osnovna struka može biti u različitim područjima društveno-humanističkog djelovanja. Najčešće je riječ o psiholozima, kliničkim i socijalnim radnicima, rehabilitacijskim stručnjacima, liječnicima i psihijatrima. Upotreba raznovrsnih metoda i tehnika od kojih su neke karakteristične za pojedine pristupe najviše ovisi upravo o educiranosti i iskustvu samog psihoterapeuta. No, nije rijetko ni prožimanje raznovrsnih psihoterapijskih pristupa zahvaljujući činjenici da niti u jednom odnosu psihoterapeuta i klijenta ne vrijede gotovi recepti te da je svaki takav odnos jedinstven. Definiranje samih ciljeva savjetodavnog ili psihoterapijskog pristupa može se svrstati i među sličnosti, ali i među razlike. Naravno da je u oba pristupa jasno da se želi postići dobrobit za klijenta. No, savjetodavni proces obično traje kraće i orijentiran je na rješavanje problema dok je psihoterapija uglavnom dugotrajnija i usmjerena na rješavanje uzroka nefunkcionalnog ponašanja ili mišljenja u smjeru postizanja dubljih promjena. Razlike se često nađu i kod populacije samih klijenata gdje nerijetko ozbiljniji problemi zahtijevaju i educiranijeg stručnjaka s usmjerenim pristupom koji je prilagođen upravo specifičnom problemu, ali to ne mora uvijek biti pravilo. Ovakav usmjereniji pristup karakterističan je za psihoterapijski odnos i definiran je značajkama određene psihoterapijske škole. Povremeno se mogu čuti mišljenja da određeni pristup postiže bolje rezultate u liječenju/tretmanu nekog problema. Kako onda pomoći pojedincu da se odluči potražiti odgovarajućeg stručnjaka koji će njemu biti od najveće koristi? Mišljenja su brojna oko toga koji je oblik psihoterapije najučinkovitiji te koje vrste psihoterapije, odnosno konkretne metode i tehnike su optimalne za rješavanje određenih problema. No, brojnim istraživanjima potvrđeno je da je kvaliteta odnosa između psihoterapeuta i klijenta presudna za uspješnost psihoterapije kao i za subjektivni osjećaj zadovoljstva pojedinca koji se odlučio za ovu vrstu traženja pomoći. Važni su svakako i motivacijski faktori, svatko tko se odluči potražiti neku vrstu pomoći pokazuje određenu spremnost na promjenu.
Psihoterapija i psihološko savjetovanje nisu namijenjeni samo "bolesnim" članovima društva, već svakom tko želi u svom osobnom i profesionalnom životu doći do jednostavne, ali trajne promjene u svrhu povećanja općeg osjećaja zadovoljstva. Osim toga, uključenost u terapiju s educiranim i nepristranim stručnjakom pretpostavlja vanjsku i objektivnu perspektivu koju je teško dobiti dijeljenjem s bliskim osobama iz svakodnevnog života.
